Dani u svibnju 2021. tekli su baš kako treba, u Biljkoborskoj se radionici radilo žustro, može se reći da je posao baš cvjetao! Pod time mislimo: urlalo se u proizvodnji (ovdje se radi tek o rastu elana uslijed neočekivano dobrih okolnosti, ništa spornije od toga), jurcalo u prodaji, dizalo obrve, u čudu, u upravi. Ne dajte se zbuniti, svaki od tih „odjela“ u datom je trenutku činila jedna užurbana osoba, a u ključnom trenutku redovito niti jedna. Što da se radi, poslovna praksa snađi se druže jedina je koja nam je uvijek bila na raspolaganju. Pa bi tako, vrlo često, osobe iz svih odjela pojurile u proizvodnju. Prioritet se ipak uvijek znao – pravovremeno isporučiti paket!
Da se ne lažemo, radi se zapravo o tome da nas je za Majčin dan 2021. zatekao neočekivano velik zalogaj. Iskreno, nismo ni znali da je Majčin dan još uvijek u igri. Mislili smo da je taj dan zauvijek ostao iza nas, kao osnovna škola. No, ispostavilo se, da nam je svima falio. Vaše poruke oduševljenja pljuštale su sa svih strana, stizale raznim kanalima, a mi smo se osjećali kao pravi ambasadori te jedinstvene ljubavi.
MAMMA MIA! ILITI NAJHLADNJI TUŠ NAŠEG POSLOVANJA
Tog ključnog dana, dana isporuke, narudžbe nisu prestajale stizati. Biljkoborska postrojba sastavljala je pakete punom parom. Svima se, naime, parilo iz glava, na čelu s voditeljem proizvodnje, koji se umalo bio već i zapalio. Iskričavim pogledom pratio je tablice, pa pakete koji su polako i sigurno zatrpavali vrata. Izlaza kao da nije bilo! Pakete je trebalo predati dostavnoj službi u noći sa srijede na četvrtak kako bi baš svaka mama dobila svoj paket do Majčinog dana, u nedjelju. Bili smo spremni na pobjedničku noć. Bodrili smo jedni druge, spremno čekali da nečiji IQ padne ispod razine kolektivnog (cca 70 u tom trenutku neispavanosti i veselja) pa da lupi neku glupost koja će obojiti narednih 15 minuta smijehom. To su trenuci u kojima smo najpovezaniji – u kojima je posvećenost cilju jednaka podržavanju (a ponekad i pridržavanju) kolege i, iako povremeno ne znamo odgovor na neko pitanje, svi znamo zašto smo tu.
Ponoć je kucnula i paketi su bili spremni. Čitava noć pred nama da ih mirne duše, u 7-8 tura, Cliom iz ’93 prebacimo u dostavni centar. Prva tura paketa otputuje, a ostatak tima pred svjetlom mobitela iščekuje potvrdu isporuke, pa da napiše ajmoooo! i odahne. No, umjesto toga: hladna slika bijelog zdanja dostavnog centra i poruka – nema nikog.
KARTA HRVATSKE U MAMAMA
Svaki Biljkoborac idućeg je jutra povinute glave ušetao u ured. Okolnosti su bile zagonetne, no nismo nalazili previše utjehe u razgovorima o tome što se dogodilo. Nije bilo važno. Sve te naslagane kutije značile su samo jedno – razočaranje. Znali smo točno što je u svakoj od tih kutijica. Jedna misao o mami. Jedna poruka zahvalnosti koja nije stigla na adresu, u pravom trenutku.
A onda je netko podigao glavu i rekao – tko je najbolji u geografiji? …i što ako… možemo smanjiti razočaranje? Uredom se ponovno zaurlalo. Morana je briljirala u zemljopisu, Alen je gotovo propalio tablice pogledom, a na Trešnjevci je osvanula brdovita Hrvatska od kutija s najvišim vrhovima u Međimurju i Kvarneru. Bilo je jasno – dva su puta, dvije misije.
NA PAROVE RAZBROJ SE!/ LICA KOJA PAMTIMO
U subotu, tim Kvarner i tim Međimurje, zakotrljali su se putem sela, naselja, manjih i većih gradova na ruti. Zvonili smo mamama i izgovarali uvijek isto: to vam šalje sin, to vam šalje kćer – za majčin dan! I uvijek iznova je bilo isto – zbunjenost pa blagi osmijeh, emocija koju niti jedna riječ ne može obuhvatiti.
Dan je bio divan, a naša sreća velika kao svijet. Sigurno djelujemo patetično. No, tog dana bili smo istinski dirnuti. A i mi ponekad znamo zabrazditi u ciničnost, u gužvu, pretrpanost i besmisao. Znamo zaboraviti ZAŠTO i od siline prepreka koje su svojstvene malom biznisu ne vidjeti sunce. Toga dana smo međusobno razmijenili valjda 200 poruka, a sa svakom novom forom kolege s drugog kraja države i sa svakom fotografijom mame s paketom u rukama, svaki od nas znao je, tiho i nepogrešivo, zašto je odabrao biti Biljkoborac.
*Bonus: gdje je nestao dostavni centar?
Hm. Kako to najbolje reći? Dostavni centar je dva tjedna prije ovog događaja promijenio adresu. Uvijek smo odlazili tamo, često noću, nakon ponoći. Uvijek smo bili dočekani na isti način. Jesmo li tu promjenu mogli uvidjeti ranije? Teško. Onda barem te nespretne noći sa srijede na četvrtak? Možda jesmo. Umjesto toga, pomislili smo ono najlogičnije – da je promijenjeno radno vrijeme, a da to nismo pravovremeno primijetili. Uprli smo prst osude na sebe i nismo vidjeli dalje od nosa. Bili smo previše neiskusni da zadržimo hladnu glavu. Godinu dana kasnije, iskusniji smo, pedantniji, brži i racionalniji. Naučili smo i učimo kako smanjiti svaki rizik. No, naučili smo i ovo – kad glava ne zna što bi, srce uglavnom ima ideju!
p.s.
Hvala svima vama koji ste razumjeli što nismo svaki paket isporučili na vrijeme i na svakoj poruci razumijevanja i podrške. Značilo nam je.
I hvala Cliu iz ’93 što je ostao bez ulja tek nakon zadnje dostave!
